Tuesday, May 10, 2011

White hearts

Razgovaram pre neko veče sa svojim prijateljima o tome koliko su ljudi danas postali sebični. Ne, ne mislim kad se deli čokolada....mislim na trenutak kad se dele osećanja. U svakoj vrsti odnosa. Neke komšije vas više neće ni pozdraviti na hodniku...što je najtužnije neće vas ni primetiti zaokupljeni nekim svojim problemima...nekada je to bilo nezamislivo, a složićete se da problema nije bilo manje. I u ljubavnim pričama neretko nailazim na sopstveno oduševljenje nekim "normalnim" stvarima. Ili to više nije normalno. Neke granice su se opasno pomerile, a mene su drugačije vaspitali. Nego ono što mene najviše brine jesu prijateljstva. Pričamo mi tako koliko malo ljudi znamo koji se kao mi druže 20 godina. Koliko malo ljudi gaji svoja prijateljstva...doslovno, kao biljku....od pelena, osnovne škole i svih ostalih faza života... ko je dokle stigao. Koliko ima onih koji svojim prijateljima pokazuju (a zašto da ne i govore) koliko im znače...i šta je uopšte sa kvalitetom druženja. Sa onim kvalitetnim vremenom koje provodimo zajedno. Ili bi trebalo.Hm, ako opet negde ne grešim. U svakom slučajno odavno već mrzim reč blejanje....u jeziku koji sam ja učila ona je imala samo jedno značenje, a tom radnjom bavila se jedna vrsta životinja....al šta ja znam, možda smo u međuvremenu i mi postali jedna od tih vrsta. E pa neću!Prijateljstvoje je moja religija!U to jedino verujem...svim srcem!Krstila sam se onog trenutka kada je moja kuma poželela da je venčam...Upoznala sam je...čini mi se još u vrtiću...a zajedno smo delile sve od prvog dana u školi. Bile smo dovoljno zrele da nas život u dva različita grada, već sa 11, ni malo ne udalji. Pisale smo pisma...da, to je ono parče hartije, danas antikvitet. A mi smo danas porodica. Pa družina iz osnovne..svi različiti...i to nam ne smeta..jer se volimo. I volimo što smo različiti. I neki iz drugih faza života....sa kojima se cerekam sećajući se kako smo....ma bolje da ne kažem:) Uostalom, pričaću vam već...biće toga koliko sutra. Jer mi oni baš svaki dan ulepšaju:)
Vama poklanjam ova srca...a tu je i "touch of pink" karmin, prvi put u mojoj make up kolekciji...mig,mig


5 comments:

  1. To je stvarno privilegija imati pravog prijatelja iz detinjstva. Nazalost mislim da su nas razocerenja u bliske prijatelje napravili zatvorenim i ponekad ne pristupacnim.Divne slicice!:)

    ReplyDelete
  2. Bravo. Lepa prica...slazem se!
    Ti si prava srecnica i treba da negujes i zalivas svoja prijateljstva
    prosto postoji ona strana da te neko od koga najmanje ocekujes izda...pa otuda valjda ta opreznost koju nosi odrastanje

    ReplyDelete
  3. Svi smo imali takva iskustva...al baš je to što odvoji one prave...a onda treba još više da ih cenimo i da im to stavimo do znanja...svaki dan.Pravi će uvek znati da uzvrate:)

    ReplyDelete
  4. potrebno je samo malo paznje.... ali kod mnogih to nije slucaj...
    super ti stoji karmin! :)

    ReplyDelete
  5. Hvala Vanja:)
    Slažem se..ključna reč je pažnja..obratiti pažnju na druge, a ne, uvek i nužno, samo na sebe.

    ReplyDelete